Trokari dvadeset prvog stoljeća mogu se podijeliti u dvije glavne skupine:
Troakari za rezanje imaju oštru plastičnu ili metalnu oštricu koja reže slojeve tkiva pod pritiskom. Namijenjeni su za lak ulazak u potkožne (obično trbušne) šupljine.
Dilatacijski troakari imaju tupi vrh za širenje i odvajanje tkiva kada se primjenjuje pritisak. Ovi troakari koji ne režu namijenjeni su smanjenju rizika od ozljeda unutarnjih organa u kirurškim zahvatima.
Unutar ove dvije kategorije postoji ogromna raznolikost instrumenata koji pružaju značajke koje stručnjaci zahtijevaju. Postoje troakari s otvorima za kameru, radnim otvorima, retrakcijskim otvorima i statičnim otvorima. Za jednostavne kirurške postupke, kao što je dijagnostička laparoskopija, optički troakar s otvorom od 5 mm više je nego prikladan za osvjetljenje i kontrolu. Kada je za uklanjanje velikih masa potreban morcelator, troakar s otvorom od 12 mm vjerojatno će biti prikladan.
Jednokratni rezni troakari postaju sve popularniji. Nude zajamčeno oštar vrh i također su zajamčeno sterilni bez rizika od unakrsne kontaminacije.





